Moon Safari

No explanations. No mix of words or music or memories can touch that sense of knowing that you were there and alive in that corner of time in the world, whatever it meant.

17.10.2016.

He said time is being dead as long as it is being clicked off by little wheels; only when the clock stops does time come to life.

Za prosli rodjendan sam dobila jedan predivni mali rokovnik i sve od tad nastojim tu zapisati neke svoje misli i dozivljaje. Kad god bih nesto pisala razmisljala sam o tome ko ce ovo citati nakon nekog vremena i kako cu se ja osjecati kad to nekad u buducnosti budem citala. Neke stvari su tu toliko uzasne da sam ozbiljno razmisljala da istrgnem te stranice. Prije, dok nisam imala nikakav poseban rokovnik (kao sad) pisala bih na obicne dvolisnice (moram naglasiti da bih pisala samo kad sam se lose osjecala) i poslije bi ih presavila 7 puta, jer se nista ne moze vise puta presaviti, zalijepila selotejpom i bacila negdje u sobu. Takvih malih kockica ima jedno 4 ili 5. To sam radila da obeshrabrim znatizeljne ljude koji bi mozda sasvim slucajno na to naisli, a i da sprijecim samu sebe od citanja. Ono sto mi nije jasno, zasto to jednostavno nisam bacila u kantu za smece?

Ista stvar mi se desava i na blogu. Ulazim da pisem samo kad se moje raspolozenje ne moze ignorisati. Kad mi nesto ne da mira. Ostale dane provodim sasvim normalno, neke cak i lijepo. Ne trazim srecu, znam da je nedostizna, iako imam sliku u glavi kako bi ona izgledala. Osjetim se nekad u cistom blagostanju i trudim se da se uvijek zahvalim na svemu sto imam i na svemu sto nemam. To cini mene. Ako me vec toliko strah da napisem lose stvari jer ne zelim da se buduca ja razocara i prisjeca svega toga, zasto onda nekad ne napisem nesto lijepo i divno? Takvih trenutaka ima puno. Ljepote ima najvise i u svemu, u to se jos nisam razocarala. Medjutim, razlog sto uopste ista pisem sad nije zbog ljepote ili nekog slatkog trenutka. Pisat cu onako kako jeste, sada. Pa nek se buduca ja slobodno sazali i prolije koju suzu, ako bas mora.

20:05 Izlazim iz haustora. Kiša pada. Ponijela sam svoj kisobran da ti pokazem koliko prkosna i nezavisna mogu biti. Dolazis ubrzo i razmisljam da li da se pravim tolika njeznica i da otvorim taj svoj kisobran za dva metra hodanja. Ipak ne. Ulazim.
-Cao.
-Cao.
Šutimo. Šutimo. Nakon jednog stoljeca, tj. 10 minuta, progovaras. -Gdje je to?
Okrecem glavu od tebe i nakon dramaticne  pauze od 3 sekunde govorim -Čekaluša 90.
Ako sam se mogla inatiti prije 4 sata preko interneta valjda mogu i sad, uzivo. Ali dobro si me prokuzio. S tobom to ne ide. Ne mogu te iznervirati i vidim da sam sve pogresno odigrala i to me odjednom umara. Necu da ovo radim. Sjeli smo. Pitam te sta ima, sta si radio. Beznacajni pocetak beznacajnog razgovora. Dajes mi iste odgovore kao ja tebi prije 5 sati. I onda šutimo. Tu donesem neke vrlo bitne odluke i usput razmisljam kako je dobra muzika i kako bih mogla plesati. Sjetim se Scarlett O'Hare na nekom slavlju. Bila je u zalosti, suprug joj je poginuo u ratu  i morala je sjediti. Ali njene noge je odaju. Ona nije tuzna, sretna je ali zarobljena. Da li je iko primijetio moje noge kako plesu uz ritam muzike za ples? Gledam te kako gledas u neku tacku. Gledam tvoj bezlicni izraz lica. Poznato mi je to lice. Tako si izgledao kad smo sjedili u VIPu. Gledao u praznu tacku kao da je nesto najzanimljivije na svijetu. Shvatam da ne mogu igrati tu igru, ti ces uvijek pobijediti i nije mi zanimljivo. Govorim sebi, nikad vise ovo necu sebi dopustiti. Po ko zna koji put. Počinje. Ulaz 10 KM. Previse, al' hajd. Kraj. Vise nista ne pada. Polako idemo kuci. Tek kad smo dogmizali do mene poceo je pravi razgovor.

Aplicirala sam da postanem volonter u jednoj humanitarnoj organizaciji i sutra idem na razgovor. Uzbudjena sam. Uvijek mi je bila zelja da se bavim ovako necim i stvarno se vidim kako pomazem ljudima. Pocinjem s malim koracima. Davat cu besplatne instrukcije djeci i tako to, nista revolucionarno ali osjecam da je to pocetak neceg velikog. Ovakve stvari me cine zivom. Mogucnost da utices na nekoga, da nekome olaksas i da samo saslusas, da budes tu... Mislim da je to nevjerovatan osjecaj. Potrebno mi je ovo da odbacim svoj ego, da moje postojanje ima neku svrhu i cilj. Do kad mislimo njegovati i hraniti svoj povrsni ego? Kad nam lajkovi prestaju biti vazni, kada mi prestajemo biti vazni? Kad, ako ne sad? Ako se ne probijem iz ove iluzije sad necu nikad. Iscekivat cu nepostojecu srecu, nadati se totalno nebitnim stvarima, zamisljati scene iz filmova i knjiga. Ne, to nije ovaj zivot. To nije moj zivot. Ne pripadam tu i nikad nisam. Odbijam biti dio svijeta gdje se auta velicaju i smatraju clanom porodice, odbijam biti djevojka s odrazom u ogledalu i nevjerovatnom odjevnom kombinacijom, necu da slikam hranu koju jedem, odbijam voljeti sve i mrziti sve samo iz razloga sto bi me to ucinilo nekome drugacijom od svih, ne, nisam drugacija, nisam posebna i ne moram biti. Nisam lijepa, nisam ruzna, ni mrsava, ni debela, ni glupa, ni pametna. Nisam nista sto neciji ispran mozak moze pomisliti na osnovu izgleda ili necijeg misljenja. Isto vazi za sve ljude. Mi smo zapravo hodajuce zelje i snovi. A dok god zelimo, patit cemo. Zato je sreca nedostizna. Sreca zahtjeva odsustvo zelja. Cim nema zelja nema ni boli. A mi cemo uvijek nesto zeljeti i prozivjet cemo zivot praveci se sretnim. Vrlo pesimisticno. Pokusavam pronaci formulu kako da se izbjegne ova katastrofa i podijelit cu je sa svima ako je pronadjem.

Trudit cu se da postanem nesebicno ljudsko bice i dat cu sve od sebe da ne ocekujem nesto zauzvrat.

16.10.2016.

Ovo mi je nova najdraza pjesma


10.05.2016.

I like for you to be still

Let me come to be still in your silence And let me talk to you with your silence That is bright as a lamp Simple, as a ring You are like the night With its stillness and constellations Your silence is that of a star As remote and candid... pozeljela sam da pricam o malim stvarima koje puno znace. Da pricam citavu noc. Da nam oci sjaje dok nam nadolaze nove, bolje misli, zanimljivije teorije, ludji planovi. To moze biti bilo ko zaista. I ja mogu postati nesto sto nisam, neko ko zelim biti, ili ne zelim. Znam da se to ne bi moglo opisati nikakvim rijecima, jer je toliko intenzivno. Zelim da osjetim svakim dijelom svog bica. Nesto.


Stariji postovi

<< 10/2016 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

Ljepote
70138

Powered by Blogger.ba